Ženska narodna bošnjačka nošnja

Ženska nošnja u ovoj oblasti izrađivana je od različitih materijala pa su, stoga, uočljive razlike između seoske i gradske nošnje. Dok nošnju na selu odlikuje izrada od materijala nastalih u okviru domaće radinosti – vune, konoplje, lana i kože, gradsku nošnju karakteriše izrada od finijih uvoznih materijala. Od kraja XIX vijeka, pod uticajem grada, i na selu se sve više upotrebljavaju razne vrste uvoznih pamučnih i svilenih materijala, kao i finijeg sukna od kojeg se šiju pojedini elementi narodne nošnje. Gotovo svi poslovi vezani za izradu seoske nošnje spadali su u djelokrug ženskog rada, pa se podrazumijevalo da žena zna da koristi trlicu, motovilo, grebene, preslicu i razboj. Preradom konoplje i lana dobijalo se platno od kojeg su izrađivani osnovni djelovi nošnje košulja i gaće, dok se preradom vune dobijalo sukno od kojeg su se radili gornji odjevni haljeci: jeleci, zubuni, haljine… Od vune pripremljene za pletenje i tkanje žena je izrađivala čarape, pregače, pojaseve i torbe. Gotovo sve što je izatkala, sašila ili oplela nastojala je i da što ljepše ukrasi.

Karakteristični djelovi seoske nošnje su šorta, fistan, jelek i miltan. Šorta je košulja šivena od konoplje, lana ili pamučnog platna, dugih rukava, dužine do kukova. Oko otvora na prednjicama i po dnu rukava košulja je ukrašena rešmom – heklanom čipkom od pamučnog konca. Fistan je bogato nabrana suknja, šivena od istog materijala kao i šorta, iz više pola, dužine do članaka. Oko struka se nosio tkani pojas, koji se uvrtao kao gajtan i omotavao u tri – četiri reda sa naglašenim razmacima vidljivim sa zadnje strane.